I live to fall asleep...

Dosla sam do passworda svog starog bloga ( hvala Deumina!) tako da me od sada mozete citati na rainbow.mojblog.hr

:)

O cemu bi zena pocela prvo kukati nego o ljubavi...

Pocetak veze vecini je ljudi nesto uzbudljivo, vrijeme leptirica u trbuhu, iscekivanja, sve je ruzicasto na sljokice i osmijeh ne silazi s lica. Meni je to nesto sto bi voljela da mogu premotati. Vrijeme najvece nesigurnosti, straha, pitanja, sumnji.

On je jedna jako njezna osoba. Mlad i neiskusan. Neostecen. Ja sam prosla sito i reseto. Bez obzira na to jako smo slicni.

Tek smo na pocetku. I sada taj strah. Bojim se da ga gusim previse, bojim se da nije spreman, bojim se da zasluzuje neku bolju/ mladju/ lijepsu/ normalniju ili da se bolje izrazim stabilniju. Mislim da sam se ipak nakon dugo, jako dugo vremena usudila nekome pokazati pravu sebe. A ja nisam nesto sto mi se pretjerano svidja. Nije da sam do sada svjesno i namjerno glumila nesto sto nisam, ali jednostavno sam previse toga potiskivala, gusila i sakrivala. S njim to ne radim. Lakse mi je bilo prihvacati prekide veza u kojima ionako nisam mogla biti svoja. Ovo bi...smjesno bi reci da bi mi unistilo samopouzdanje do kraja jer i ovako ga gotovo uopce nemam.

Sa svih strana sve vristi - "muskarci vole zene koje vole sebe, bez samopouzdanja nema uspjesne veze, samopouzdanje je seksi.." Samopouzdanje je nesto sto je jako tesko stvoriti, izgraditi bez da imam makar temelj. A mogu li nekoga voljeti bez da volim sebe? I moze li netko voljeti mene?

Nikada se nisam osjecala ovoliko nesigurno. Nikada u zivotu. Ovako ranjivo i "golo".

Ipak...jedva cekam da ga vidim opet i opet i opet.

Vracam se ovdje nekon nekoliko dugih godina. S novim imenom, s novim blogom, ali ipak poprilicno ista, s istom potrebom prosipanja svojih misli na ovaj virtualni papir. Cak bi i nastavila pisati na istoj adresi samo da se mogu sjetiti passworda. :D Ne znam zasto sam prestala. Jednostavno je doslo takvo vrijeme valjda. Procitala sam ga jucer nakon dugo vremena, sjetila se svih tih divnih ljudi (tko zna, mozda su neki jos uvjek tu jednako tako s nekim novim imenom).

Ja sam zapravo na gotovo istom mjestu na kojem sam se zamrznula na blogu prije 3 godine. I dalje u svom malom samackom stanu (koji neko vrijeme bio ljubavno gnijezdo za dvoje) sa svojim, i dalje zlocestim, mackom. Na pocetku nove veze. I dalje pesimisticna, i dalje uzivam u tmurnim jesenskim danima, i dalje previse pusim. Sto je novo? Novi studij. Nesto sto me ispunjava, napokon. Nekoliko psihijatrijskih dijagnoza koje su zapravo uvjek bile tu samo su sada na papiru.

Cemu se nadam? Pronaci ovdje opet onaj gust koji sam imala prije i makar upola onako divne ljude. Vjerujem da vas ima, pocinem citati. I pocinjem pisati.